Komedija

Beli lavovi

2011

Pritisnut snovima o boljem i pravednijem životu, izazvan pričama studenata, đaka, radnika, seljaka i poštene inteligencije, koji se teško snalaze u vremenima tranzicije, te neprirodne evolucije društva, pa još na srpski način, glavni junak priče, Dile, kome je fabrika otišla pod stečaj, odlučuje da uzme stvar u svoje ruke.
Dile drži vatreni revolucionarni govor i poziva ljude na revoluciju.
„Srbija je umorna od loših vesti i nešto mora da se menja. Mi odavno živimo u kapitalizmu, samo narod još nije o tome obavešten. Zato je april vreme kad ćemo početi da svodimo račune. Kao što su beli lavovi ugrožena životinjska vrsta, tako smo i mi ugrožena ljudska vrsta.“
Da li je ovo samo san o revoluciji ili stvarni poziv na revoluciju videćete u tragi-komičnom filmu BELI LAVOVI.
Dile na kraju filma peva RADNIČKI REP u kojem su svi odgovori.  Saznajte više o filmu

Reditelj: Laza Ristovski
Scenarista: Laza Ristovski
Direktor fotografije: Milorad Glušica s.a.s.
Scenograf: Milenko Jeremić
Muzika: Tomo Babović, Mate Matišić
Montažer: Petar Putniković
Zvuk: Velibor Hajduković, Nenad Vukadinović, Davor Omerza
Kostimograf: Marina Medenica
Masker/Make-up: Dušica Vuksanović
Ko-producent: Ivan Maloča
Producenti: Petar Ristovski, Lazar Ristovski

Uloge:

Lazar Ristovski, Gordan Kičić, Hristina Popović, Vuk Kostić, Zorica Jovanović, Mira Banjac, Nikola Simić, Luka Jovanović, Aleksandar Filimonović, Milan Tomić, Monika Kiš.

Komedija/Drama

Belo odelo

1999

“Sve što je u ovom filmu prikazano zaista se i dogodilo” , tvrdi Lazar Ristovski, “ali sam ja želeo da film podignem za stopu iznad zemlje i tako mu dam utisak nestvarnog i poetičnog. Zašto? Zato što je današnji gledalac suviše pritisnut realnošću života ( pogotovu u Jugoslaviji) i potrebna mu je jedna ulepšana slika sveta koja se oslanja na romantični zanos, emocije, strasti, poetiku, čast, viteštvo, želju za igrom i tolerancijom”.

Likovi u filmu – bez obzira kojem socijalnom, obrazovnom ili kulturnom nasledju pripadaju – imaju svest o sebi i dopuštaju sebi da razmišljaju o velikim temama kao što su život sam po sebi, ljubav, opstanak, postojanje, smrt, večiti krug, prolaznost i nesavršena priroda ljudskog roda. Oni se ne boje da pokažu svoja prava osećanja i svoje pravo lice. Glavni junak ide i jedan korak dalje: on se ni smrti ne boji. Saznajte više o filmu

Scenario i režija: Lazar Ristovski
Direktor fotografije: Milorad Glusica
Scenografija: Milenko Jeremić
Kostimograf: Boris Čakširan
Ton: Nenad Vukadinović
Montaža: Petar Putniković
Kompozitor: Srdjan Jacimović
Maska: Radica Todorović
Izvršni producent: Petar Ristić
Producent: Lazar Ristovski

Uloge:

Lazar Ristovski. Radmila Sogoljeva (UKR), Dragan Nikolić, Velimir-Bata Živoinović, Danilo – Bata Stojković, Renata Ulmanski. Bogdan Diklić, Danica Ristovski, Branislav Popović, Branimir Brstina, Nikola Kojo, Zoran Cvijanović, Jovan Ristovski, Slobodan-Boda Ninković, Bojana Maljević, Katarina Gojković, Sonja Kolačarić, Zdena Hurtecakova (Ceska), Milana Vranešević, Nebojša Milovanović, Andrej Sepetkovski, Nenad Stojmenović

Svi kandidati za Oscar 1999.

  • Argentina, „Manuelita,“ Manuel Garcia Ferre, director
  • Austria, „Northern Skirts,“ Barbara Albert, director
  • Belgium, „Rosetta,“ Luc and Jean-Pierre Dardenne, directors
  • Bhutan, „The Cup,“ Khyentse Norbu, director
  • Brazil, „Orfeu,“ Carlos Diegues, director
  • Canada, „Set Me Free,“ Lea Pool, director
  • China, „Lover’s Grief over the Yellow River,“ Feng Xiao Ning, director
  • Colombia, „Time Out,“ Sergio Cabrera, director
  • Croatia, „Red Dust,“ Zrinko Ogresta, director
  • Czech Republic, „Return of the Idiot,“ Sasa Gedeon, director
  • Denmark, „Mifune,“ Soren Kragh-Jacobsen, director
  • Finland, „The Tough Ones,“ Aleksi Makela, director
  • France, „East-West,“ Regis Wargnier, director
  • Georgia, „Here Comes the Dawn,“ Zaza Urushadze, director
  • Germany, „Aimee & Jaguar,“ Max Farberbock, director
  • Greece, „From the Edge of the City,“ Constantinos Giannaris, director
  • Hong Kong, „Ordinary Heroes,“ Ann Hui, director
  • Hungary, „The Lord’s Lantern in Budapest,“ Miklos Jancso, director
  • Iceland, „The Honour of the House,“ Gudny Halldorsdottir, director
  • India, „Earth,“ Deepa Mehta, director
  • Indonesia, „Sri,“ Marselli Sumarno, director
  • Iran, „The Colours of Paradise,“ Majid Majidi, director
  • Israel, „Yana’s Friend,“ Arik Kaplun, director
  • Italy, „Not of this World,“ Giuseppe Piccioni, director
  • Japan, „Railroad Man,“ Yasuo Furuhata, director
  • Lebanon, „Around the Pink House,“ Khalil Joreige & Joana Hadjithomas, directors
  • Mexico, „El Coronel no tiene quien le escriba,“ Arturo Ripstein, director
  • Nepal, „Caravan,“ Eric Valli, director
  • The Netherlands, „Scratches in the Table,“ Ineke Houtman, director
  • Norway, „The Prompter,“ Hilde Heier, director
  • Peru, „Captain Pantoja and the Special Services,“ Francisco J. Lombardi, director
  • The Philippines, „The Kite,“ Gil M. Portes, director
  • Poland, „Pan Tadeusz,“ Andrzej Wajda, director
  • Portugal, „The Mutants,“ Teresa Villaverde, director
  • Romania, „The Famous Paparazzo„, Nicolae Margineanu, director
  • Russia, „Moloch,“ Alexander Sokurov, director
  • Slovakia, „All My Loved Ones,“ Matej Minac, director
  • Spain, „All About My Mother,“ Pedro Almodovar, director
  • Sweden, „Under the Sun,“ Colin Nutley, director
  • Switzerland, „Beresina, or The Last Days of Switzerland,“ Daniel Schmid, director
  • Tajikistan, „Luna Papa,“ Bakhtiar Khudojnazarov, director
  • Taiwan, „March of Happiness,“ Lin Cheng-sheng, director
  • Turkey, „Mrs. Salkim’s Diamonds,“ Tomris Gintlioglu, director
  • United Kingdom (Wales), „Solomon and Gaenor,“ Paul Morrison, director
  • Venezuela, „Glue Sniffer,“ Elia Schneider, director
  • Vietnam, „Three Seasons,“ Tony Bui, director
  • Yugoslavia, „The White Suit,“ Lazar Ristovski, director.

Kritika za film "Belo odelo"

„JUGOSLOVENSKI FILM NAM DARUJE OVE GODINE“

 

Jugoslovenski film nam daruje ove godine uprkos činjenici da je produkcija pala ispod deset naslova. Posle velikih uspeha Emira Kusturice sa filmom „Bela mačka, crni mačor“ (Srebrni lav na festivalu u Veneciji 1998.) i Gorana Paskaljevića sa „Buretom baruta“ (najbolji evropski film po izboru udruženja filmskih kriticara FIPRESCI 1998.godinu) stiže nam „Belo odelo“ film Lazara Ristovskog u kome je on producent, scenarista, reditelj i tumač glavne uloge. Na pomen ovih imena oseća se duh istomišljenika. Ovo je logičan sled, posle trijumfa kod Kusturice u ulozi Crnog u „Podzemlju“ (Zlatna palma, Kan 1995.) i upečatljive, nezaboravne uloge u „Buretu baruta“, kao zreo glumac, ne samo u Beogradu u kome uživa ugled poput Depardjea u Parizu, Ristovski pripada svetskoj glumackoj eliti.

Ovog puta igra narednika Savu Tiopdorovica, starog 45 godina, neženju, pesnika za svoju dušu, koji čita klasike i sanja o glumačkoj karijeri. Jasno odredjen, predstavivši se kroz kratak unutrašnji dijalog, dovoljan da nam osnovne karakterne odrednice, naš junak je sanjalica koja lebdi iznad uspomena i želja , u nedoumici „ostati veran prošlosti ili se okrenuti budućnosti“. Uvodni monolog glasi: “ mi vojnici nosimo maskirne uniforme da nas neprijatelj ne spazi, ali na nesreću onda ni prijatelji ne mogu da nas vide“. Ovaj duhoviti paradoks daje tragi-komičan, slatko-gorki ton celom filmu, koji nas vraća u zlatno doba jugoslovenske kinematografije sa filmom „Ko to tamo peva“ Slobodana Šijana, kao arhetipom.

U ovom filmu naš junak putuje vozom ka svom cilju: majčina sahrana. Scenografija je pomerena: jedinstvo mesta, voz koji vuče parnjača, kao izvučena željom autora iz neke druge epohe, jedinstvo vremena: radnja se odvija tokom dva dana, prvi ključni je sticajem okolnosti finale svetskog prvenstva u Francuskoj, jedinstvo radnje: neizbežnost putovanja koje našeg junaka suočava sa mnogobrojnim epizodnim ali veoma bitnim likovima, od kojih nam neki neće biti simpatični. Čudovišno postignuta, zahvaljujući čvrstoj strukturi, ravnoteža izmedu kontradiktornih elemenata, izazovi koje nameću komične scene koje nekad idu do gega, blaga paranoja, strah od nevidljivog neprijatelja i neodoljiva potreba za trenutnim zadovoljavanjem svih želja, žedj koju mogu da utole samo istinska osećanja. Retko smo, posle Felinija, mogli da vidimo tako uspešan spoj realnog i nadrealnog, naročito u dve scene, koje bi nam „veliki maestro“ potpisao. Scenu podvodnog striptiza u kojoj mala sirena pliva u akvarijumu sirotinjskog bordela i druga u kojoj naš junak govoreci „volim te“ na sto jezika čarolijom spaja vestern i starinsku romantičnu dramu. „Belo odelo“ je film u prilog mira, koji nam jasno i glasno poručuje da je na ovom svetu sve izmešano i da je dobro što je tako.

Žan Roa